Samo je vrijeme mjera svega, prolaznog i neprolaznog. Samo ono, neumitno i neumoljivo, nepodmitljivo i van svačijeg, sem Božjeg, uticaja sudi i presuđuje presudama koje ne zastarijevaju i kojima nema prigovora. Neomeđeno ničim, bez početka i kraja, teče i klizi kao pijesak kroz razigrane dječje prste, i nas, obične smrtnike smješta na police istorijske galerije onako kako smo trajali i trajanjem zaslužili.
Evo je već godina kako si se iskrao, nenadano i nenajavljeno, i preselio u vječnost i uspomene. Godina u kojoj je svaki dan bio ispunjen nadom da si samo privremeno odsutan. Da si skoknuo u Raće, Bošku na grob, da nastaviš razgovor i kažeš mu sve ono što nisi stigao da mu kažeš. I oslušneš njegove nijeme poruke jer si stalno govorio da su nam djeca tri koplja pametnija od nas. Godina je, a još „Srpskom” odjekuje eho tvoga glasa sa poslednje tribine na kojoj si nas hrabrio i uvjeravao da će biti bolje. I kad si nam, jednostavnošću mogućom samo kad govore pamet i iskustvo, kazao recept izlaska iz ovog ćorsokaka. „Treba samo da prestanemo da krademo”, rekao si, a taj naoko prost, nauk bio je mudriji i temeljniji od svih ekspertskih analiza i rješenja koja nam se odasvud nude.
Godina je od kako te nema, a svaki dan tvoga izostanka svjedoči koliko je dragocjeno bilo to što si bio kad je trebalo da se bude. Kada si svojom vizijom dopirao dalje od svih nas. Kada si svojim mirom mirio naše nemire, svojom širinom pokrivao uskost naših duša i kada si svjedočio da hrabrost nijesu urlajući juriši bez cilja i pameti. Danas ti to priznaju i oni koji su te, svjesni tvoje nedostižnosti, kudili ovako i onako. I tvoji najljući neprijatelji, a ličnih nijesi imao, danas se s poštovanjem klanjaju tvojim sjenima. A to zaslužuju samo veliki, oni koji nijesu potrošna roba jednog vremena i jedne prilike.
Godina je, vječnost i trenutak, godina u kojoj podjednako žalimo i tebe i sebe jer ovdje je sve onako kako si davno predvidio. I dalje nas kradu i otimaju nam sve što za nebo nije svezano, a evo neko vrijeme su nam i na Nebo jurnuli. Ali, „ne tuguj, bronzana stražo”, ostavio si nam dovoljno stopa i putokaza kojim putem i kako da nastavimo. Do cilja kojem si bio posvetio i podredio život, do vremena u kojem se neće krasti, bar ne nekažnjeno.
Godina je, nema te a svuda te ima jer si se utkao u svako dobro koje smo živjeli i kojem se nadamo. I biće tako i svih godina budućih, biće tako i kad nas ne bude. Jer, „u Muzeju slavnih nečija imena su uklesana u kamenu a nečija ispisana na ledu”! Svojim si životom ispisao životopis u najtvrđi kučki i rovački kamen, kojima si nepodijeljeno pripadao.
Neka je vječan spokoj nad tvojom ljudskom humkom i hvala ti za sve ljudsko čime si nas nenadoknadivo zadužio.
Emilo Labudović

---